Kulturnom centru Grad je 27. januara održano prvo ovogodišnje veče Gradske knjižnice, na kojem su se okupili mnogobrojni ljubitelji poezije. Tema tribine bila je poezija koja se piše na našem jeziku, odnosno jezicima zemalja bivše Jugoslavije. Gosti knjižnice bili su Dragana Mladenović, Marko Pogačar, Petar Matović i Bojan Savić Ostojić, koji su diskutovali o angažmanu poezije i čitali svoje pesme. Po završetku tribine, za Kapital magazin je govorio Marko Pogačar, hrvatski pesnik, pripovedač, esejista i bubnjar zagrebačkog post punk benda Death Disco.

 

Koje su to poruke koje je moguće poslati jedino kroz poeziju?

– Poezijom je moguće poslati jako širok spektar poruka, kao i drugim kanalima. Poezija radi u jeziku i prije svega jezikom koji je njen povlašteni, ali nikako ekskluzivni medij, a poruka je uvek kodirana u jeziku i o jeziku ovisi. Poezijom, međutim, na poseban način možemo poslati neke poruke, a to je upravo taj, pjesnički način u kojem je poetska funkcija dominantna i koji je specifičan za poeziju. Zapravo, ne bih rekao da je pitanje toliko što to možemo poslati jedino poezijom, nego kako to možemo napraviti jedino poezijom, a u tome “kako” je, zapravo, čitava poezija i u tome je ta njena specifična ljepota. Neke je stvari drugačije teško izreći.

 

Koliko su mladi zainteresovani za čitanje, pa i pisanje poezije?

–  Često citirana izjava kaže da na našim prostorima danas više ljudi piše poeziju nego što je čita, što je, naravno, malo karikirano. Poezija se slabo čita, to nije tajna, ali sve se danas slabo čita iz domena te neke “visoke” književnosti i to je šire društveno-političko pitanje koje, zapravo, nije samo stvar poezije. Naravno da i poezija u tome ima neku ulogu, u jednom momentu jedan njen dio se odmetnuo u neki akademizam i hermetiku što je prosječnom čitatelju, razumljivo, teško pratiti. Paradigma se promenila, mnoge su se stvari, dakle, radikalno promenile, ali to je prije svega stvar društveno-porodičnog konteksta. Općenito se manje čita i promenila se struktura toga što se čita. Kaže Štulić u jednoj pesmi: “A i ono što čitaju, krive stvari čitaju, pa zašto im onda ne isključuju elektriku.” Na sve to, naravno, ne moramo i ne smijemo tek tako pristati.

 

Na tribini ste govorili o prevazilaženju kulturnog i političkog jaza među zemljama u regionu. Kako na to može uticati poezija?

– Poezija u aktualnoj konstelaciji malo može utjecati na to, ali ona i nije primarni kanal koji se treba time baviti. Ako hoćete u ‘realnom vremenu’ utjecati na širu strukturu koristite prije svega neke druge medije, kanale koji su masovniji – pišete članke, pamflete, dajete intervjue, ne znam što, postoje razni tipovi javnih tribina. Poezija ipak na vrlo specifičan način prelazi granice, i u njoj je prisutan, iako trenutačno prilično tih i skriven, ogroman potencijal otpora, otpor koji ide iz samih temelja jezika. Treba, naravno, ustrajati na svim kanalima, pa i na kanalu poezije; jezik i pjesništvo su, iako ponekad mogu eskalirati, strukture otpora dugog trajanja.

 

Da li tzv. angažovano pisanje na bolji način upoznaje mlade sa problemima i stanjem u društvu?

–  Teoretski da, no pitanje je što ljudi žele čitati, i za čitanje čega su kroz obrazovanje i ostalo pripremani. Neki su naravno skloni kritičkom mišljenju, spremni na sličan napor, pa i u literaturi. Drugi, čini mi se neuporedivo brojniji, od literature očekiju tek da ih izdvoji iz svakidašnjeg konteksta, da bude neka vrsta eskapističke pilule, utopijske ili distopijske pastorale u koju će privremeno izbjeći. Meni je, naravno, bliža literatura koja se bavi aktuelnim stvarima i problemima, pa i na ‘direktno’ angažiran način (mada je to za mene malo tematski uvjetovano), ali jasno, samo ako je pisac sposoban to posredovati i uobličiti tako da to bude prije svega dobra literatura.

 

Ko su uzori jednog savremenog pesnika?

– Pa to je vrlo teško pitanje, ne bih rekao da imam neke konkretne uzore. Vrlo je širok spektar tih autora koji su na mene utjecali, sve što sam pročitao je, na neki način, više ili manje utjecalo. Književnost u najvećoj mjeri dolazi iz pročitanog i naravno, bilo bi blesavo i neistinito odricati da to što smo pisali dolazi, prije svega iz pročitanog, a jako teško, čak i nemoguće bi bilo svesti sve to na nekoliko imena. To su čitave škole, čitave scene, čitave književnosti. I klasici, izmedju ostalog, a i dnevne novine.

 

Koji savremeni pesnici bi trebalo da budu uzor mladima?

–  Jedini uzor svim mladima bi trebalo biti čitanje, da što više čitaju, bez obzira na marku i pisca. Naravno da treba selektivno čitati, ali treba čitati što je moguće više. Već kroz proces čitanja se čitatelj obrazuje i počne selektirati stvari. Čitanjem ćete naletati i na lošije stvari, kao i u svemu drugome, ali vremenom ćete filtrirati i čitati ono što vas zanima i što smatrate dobrim. Samo čitati.

 

 

Aleksandra Marković 

0