Iznimno zanimljivi događaji sa aspekta krivičnog, procesnog i ustavnog prava odigravali su se u Bosni i Hercegovini poslednjih desetak godina, da bi situacija kulminirala presudom Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (BiH), te puštanjem na slobodu desetak osoba osuđenih za ratne zločine .

No, počnimo iz početka. BiH je svojom Uredbom iz 1992. godine preuzela Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je bio na snazi tokom rata u cijeloj zemlji. Prema tom zakonu, ratni zločini su se kažnjavali kaznom zatvora u trajanju od 5 do 15 godina ili, u najtežim slučajevima, smrtnom kaznom. Umjesto smrtne kazne također se mogla izreći kazna dugotrajnog zatvora od 20 godina. Pomagače u izvršenju ratnih zločina je trebalo kazniti isto kao da su sami počinili ratni zločin, ali je njihova kazna mogla također biti umanjena na kaznu zatvora od jedne godine.

Nakon stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine, smrtna kazna se više nije mogla primjenjivati. Konkretnije, u skladu sa Aneksom IV i VI Dejtonskog sporazuma, BiH i njeni entiteti moraju osigurati svim osobama u svojoj nadležnosti prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima  i njenim Protokolima (uključujući Protokol br. 6 o ukidanju smrtne kazne) i drugim sporazumima o ljudskim pravima koji su tu pobrojani. To je tumačeno na način da niko ne može biti osuđen na smrtnu kaznu niti pogubljen u vrijeme mira, čak ni za krivična djela počinjena u razdoblju 1992-1995.

U BiH je 2003. godine stupio na snagu novi Krivični zakon prema kojem je zaprijećena kazna za ratne zločine od 10 do 20 godina odnosno, u najtežim slučajevima, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 45 godina. Pomagači u izvršenju ratnih zločina  se trebaju kažnjavati kao da su sami počinili ratni zločin, ali se njihova kazna također može smanjiti na petogodišnju kaznu zatvora.

Problem se javio upravo 2003. godine, kada je Sud BiH utvrdio da je Zakon iz 2003. uvijek blaži i primjenio ga u svim predmetima. U martu 2009. godine, međutim, Sud BiH je počeo primijenjivati novi pristup kojim se trebalo u svakom predmetu pojedinačno ustanoviti koji od zakona je blaži za počinitelja. Nakon toga, Sud BiH je zakon iz 1976. godine primjenjivao na manje teške slučajeve ratnih zločina. U isto vrijeme, Sud BiH je nastavio primjenjivati zakon iz 2003. godine na teže slučajeve ratnih zločina za koje je zaprijećena kazna prema zakonu iz 1976. godine bila smrtna kazna, i kad bi zaključio da je zakon iz 2003. godine blaži za počinitelja iz bilo kojeg razloga. Treba navesti da se novi pristup odnosi samo na apelaciona vijeća Suda BiH; pretresna vijeća su nastavila sa primjenom zakona iz 2003. godine u svim predmetima ratnih zločina.

Primjena blažeg zakona upravo je bila predmet apelacije Abduladhima Maktoufa Ustavnom sudu BiH. Naime, Apelaciono vijeće Suda BiH proglasilo je Abduladhima Maktoufa krivim za krivično djelo podstrekavanja i pomaganja u ratnom zločinu uzimanja  talaca i osudilo ga na pet godina zatvora prema Članu 173 Krivičnog zakona iz 2003. godine. Maktouf se potom žalio Ustavnom sudu, potencirajući prvenstveno primjenu „blaže kazne“, odnosno „blažeg zakona“, s obzirom na to da je isto krivično djelo postojalo i u KZ SFRJ. Stav je objašnjen činjenicom da je stari zakon predviđao kaznu do 15 godina zatvora i smrtnu kaznu, dok KZ BiH predviđa kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju do 45 godina. On, je naime smatrao da je ukidanjem smrtne kazne KZ SFRJ postao blaži zakon, s obzirom da KZ BiH predviđa trostruko veću kaznu zatvora.

Ustavni sud je potom utvrdio da  retroaktivna primjena KZ BiH ne predstavlja povredu člana 7 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, kojim se propisuje načelo zakonitosti i primjene blažeg zakona. U obrazloženju svoje odluke, Ustavni sud je smatrao da nije moguće jednostavno „odstraniti“ jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela, što je pak za Maktoufa predstavljalo osnov za apelaciju ESLJP.

Goran Damjanović se po sličnom osnovu obratio ESLJP, tako da je Veliko vijeće odlučilo spojiti apelacije. ESLJP je potom utvrdio da je došlo do povrede Člana 7 Konvencije u konkretnim okolnostima ovog predmeta, odnosno povrede načela zakonitosti i primjene blažeg zakona. Ovaj zaključak se, međutim ne treba tumačiti kao da je trebalo  izreći niže kazne već samo da su se u predmetima ovih aplikanata trebale primijeniti kaznene odredbe Zakona iz1976. godine.

Potom je Ustavni sud BiH, vođen presudom ESLJP u slučaju Maktouf i Damjanović protiv BiH usvojio desetak apelacija osoba osuđenih za ratne zločine, utvrdivši pritom povredu prava optuženih iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, te ukinuo drugostepene presude Suda BiH i naložio Sudu Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon toga je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH donijelo rješenje kojim se obustavlja izvršenje kazne tim osoboma, te naredilo njihovo puštanje na slobodu.

 Izvori: Službeni list RBiH, Službeni list SFRJ

 Kenad Osmanović

 

0